Održana promocija knjige "Putem svile"

U četvrtak, 28.07.2022.godine pred akšam namaz (početak u 19,00 sati) u atriju Medžlisa IZ-e Tešanj održana je promocija knjige „Putem svile“ autora Hamze Ridžala i Ediba Kadića, čime je na području ovog Medžlisa započela realizacija Programa obilježavanja Hidžre - Nove 1444.h.g. 

Promotori su bili Muhamed Ljevaković i autori, a moderator glavni imam mr. Fuad-ef. Omerbašić.

Da je promocija bila uspješna najbolje govori činjenica da su posjetioci svo vrijeme s velikom pažnjom slušali izlaganja, tako da se jasno čula svaka izgovorena riječ i bez ozvučenja, mada je atrij Medžlisa bio ispunjen do poslednjeg mjesta. 

Promocija je započela prikazom slajdovima sa putavanja koju su autori predstavili na postavljenom TV na portalu u atriju Medžlisa, nakon čega je zanimljev udov donio Muhamed Ljevaković vješto povezujući putovanja Marka Pola, ranije putopise o putu svile, kur’ansko kazivanje u potovanjima Musa a.s. i hidžru Muhammeda a.s. sa ovim uspješnim bosansko-hercegovačkim prvijencem – putopisom o putu svile i čestitao autorima.

Autori,  Hamza Ridžal i Edib Kadić su u svojim obraćanjima dali odgovore na pitanja: Odakle ideja za ovo putovanje? Kako su se upoznali i odlučili na ovo putovanje i izradu putopisa? Koliko i kako su se pripremali za putovanje? ? Koliko je putovanje trajalo? Kako su odabrali auto za prevoz i druga pitanja te iznijeli nekoliko zanimljivih činjenica o putovanju i putopisu, izdvajamo:

(…) “ Ono što znamo jeste da Francuzi imaju više od trideset, Britanci preko 50 putopisa s Puta svile, a mi do sada nismo imali ni jedan.  To je posebno čudno ako znamo u kojoj su mjeri oblikovali našu tradiciju veliki gradovi Puta svile i kolosalni umovi koji u njima živješe. U Semerkandu je živio i tu preselio Imam Mensud el-Maturidi, čiji mezheb Bošnjaci slijede u vjeri, čije su ideje došle i do nas prije 600 godina i 6.000 kilometara,  u vremenu bez interneta i aviona, vremenu u kojem je jedan kilometar iznosio tačno hiljadu metara konjem, devom ili nogom pređenog puta. Nedaleko od Semerkanda jeste turbe Imama Buharija, a blizu uzbekistansko-afganistanske granice i Imama Tirmizija – dvojice velikana hadiske nauke. U Buhari je živio Pir Muhammed Behauddin Nakšibend, utemeljitelj nakšibendijskog sufijskog reda, koji je odigrao tako važnu ulogu u oblikovanju bosanske i bošnjače kulture. (…) Religijske forme samo su jedan aspekt naše tradicije koju crpimo iz velikih trgovačkih, intelektualnih i duhovnih centara Anadolije, Horasana i Srednje Azije. Šta je tek sa arhitekturom, kaligrafijom, ili muzikom, naprimjer? Iz Srednje Azije potječe mekam “nikriz”, jedna od najljepših skala orijentalno-islamske muzike, koja je, uz zatečene slavenske elemente, oblikovala melodije nekih naših sevdalinki. Teško je opisati našu zabezeknutost kada smo, drugog dana boravka u Taškentu, s džamije slušali ezan u mekamu ‘nikriz’ identičan onom koji smo čuli u Orahovici kad smo išli kupiti Pasata za putovanje. Takvi ezani, u čijim trilerima treperi gorljivi sevdah, mogu se čuti još samo u Bosni i Centralnoj Aziji” nakon čega je Hamza proučio odlomak ezana sa ovim mekamom i praktično dočarao posjetiocima prisutnost Bosne u Centralnoj Aziji odnosno Centralne Azije u Bosni.

U nastavku su naveli uočene topografske i meteorološke razlike  na putovanju  (jednima pojam planina nije ni visina od 2500 metara nego tek od 3500 metara, a drugima je to visina od 300 metara, od kišnog prohladnog jutra u Istanbulu do 60 stepeni u hladu u Buhari), te posebno istakli gostoljubivost ljudi: (…) “ svjedočili smo neopisivo gostoprimstvo kakvo teško možemo zamisliti čak i u Bosni. Kako velikodušan može biti odnos prema musafiru, uvidjeli smo tek u Centralnoj Aziji, gdje vam ljudi na daju ići dok vas ne ugoste, gdje vas ne puštaju da sami tragate za određenim lokalitetom, dok ne ostave svoje dnevne poslove kako bi vam bili na usluzi” i naveli nekoliko primjera.  

Moderator je pored predstavljanja autora, podcrtao jadnu od bitnih odrednica putopisa, stalnu vezu sa Bosnom i Hercegvinom: “Autori su nam kroz svoje putovanje i ovaj zamimljivi putopis približili daleka i nedostižna prostranstva u kojima su Bosnu i Hercegovinu stalno tražili, pronalazili i uspješno povezivali“.

Putopis obiluje zanimljivim događajima i susretima, opisima, fotografijama, podacima i kartama putovanja.

Izdavač putopisa je Dobra knjiga – Sarajevo, 2022., štampan je u formatu A4 na 431 stranici, tvrdih korica.

Put svile je najstarija mreža trgovačkih puteva kojima je Sredozemlje bilo povezano sa istočnom Azijom.

U bosanskohercegovačkom ukupnom knjiškom naslijeđu nije zabilježen niti jedan pokušaj bar površnog opisa Puta svile i načina na koji je oblikovao naš identitet i naše ukupno tradicijsko naslijeđe.

I to je bio jedan od razloga zbog čega su Kadić i Ridžal odlučili proputovati znatan dio ove prastare trgovačke mreže i doći u velike intelektualne i duhovne centre u Srednjoj Aziji kako bi napravili prvu putopisnu knjigu sa fokusom na Put svile, o čemu su na fecebook stranici “Putem svile” između ostalog naveli:

“Najsurovija dionica Velikog puta, najkraće rute Puta svile od Konstantinopolja do Xi'ana, bila je pustinja Taklamakan. Ko bi uspio preći ovu pustinju, mogao se nadati uspjehu misije nakon višemjesečnog putovanja s jednog na drugi kraj svijeta.

Sve kavkaske rute Puta svile vodile su ka jednom od dva stara srednjoazijska grada: Hivi ili Taškentu. Idući preko teritorija današnje Gruzije, Azerbejdžana, Turkmenistana i Kazahstana, a dijelom i teritorijama Armenije i Rusije, Put svile vodio je ka važnim trgovačkim centrima u današnjem Uzbekistanu. Crnomorski koridor, ruta koji smo mi djelomično obišli, tekao je kroz Gruziju i Azerbejdžan te završavao na Kaspijskom moru, odakle su se ova i druge kavkaske rute Puta svile račvale na tri toka... (facebbok stranica knjiga putem svile)

Na prostoru Havarizma do danas je ostalo više od pedeset starih utvrda od kojih su neke sagrađene još u 5. stoljeću prije nove ere. Većina je stara oko dvije hiljade godina. Građene od sirove glinene cigle, utvrde su bile pravi mali gradovi. Arheološke iskopine svjedoče da su u podnožju utvrda najčešće bivale zanatlijske i trgovačke radnje, što je značilo da su utvrde bile stalno naseljene. Većina ih je imala odbrambenu svrhu sve do 13. stoljeća kada je ovu zemlju poharao Džingis-han. Ove utvrde služile su i kao karavan-saraji za trgovce na Putu svile. Danas su potpuno napuštene i mogu se istraživati bez ikakve dozvole jer u njima čak nema ni čuvara, iako su zvanično pod državnom zaštitom. Ipak, samo rijetki entuzijasti spremni su poći u srce pustinje kako bi obišli ova zdanja, raspoređena na svakih dvadesetak kilometara“.