U okviru općinske manifestacije „Tešanjsko proljeće 2018“  u petak, 16. 03.2018.godine Medžlis IZ-e Tešanj je organizirao promociju knjige „Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine“koju su brojnoj tešanjskoj publici predstavili promotori: dr. Muamer Hodžić i autor dr. Aladin Husić.Moderator je bio glavni imam Medžlisa IZ-e Tešanj mr. Fuad ef. Omerbašić. U toku promocije direktorica Opće biblioteke  u Tešnju mr. Almina Alagić je pročitala odlomke iz zapisa sa hadža 2015. godine glavnog imama objavljene u „Preporodu“. 

 Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kroz svoje organe Izdavački centar El-Kalem i Ured za hadž, objavljuje ovu knjigu 2014. godine u izdanju „Dobre knjige“ Sarajevo u kojoj donosi vrijednu historijsku studiju o putovanjima na hodždž (u Meku i Medinu) iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine autora dr. AladinaHusića, naučnog saradnika Orijentalnog instituta u Sarajevu. U navedenoj studiji, na blizu dvije stotine i pedeset strana, autor je temu hodočašća podvrgnuo iscrpnoj historijskoj analizi koja ne ispušta iz vida niti jedan značajniji aspekt nastojanja muslimana Bosne i Hercegovine za vrijeme osmanske vlasti da ostvare tu iskonsku čežnju susreta za svetim mjestima islama na dalekom Arabijskom poluotoku.

Autor knjige, dr. Husić se zahvalio domaćinu na organizaciji promocije i upoznao prisutne kako je knjiga nastale, te se osvrnuo na značaj i potrebu pisanja i bilježenja, navodeći primjer braće iz Livna koja su zabilježila svoje putovanje na hadž. 

Dr. Hodžić je u iscrpnoj analizi predstavio ovu zanimljivu studiju pa smo odlučili donijeti veći dio njegovog izlaganja: 

„Cijenjeni domaćini, poštovani prisutni, sve vas srdačno selamim. Izuzetna je čast biti večeras u vašem gradu i hvala vam na ukazanoj prilici da promoviramo vrlo vrijednu i značajnu studiju pod naslovom  Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine.

Ovu studiju koja se bavi o putovanjima bosanskih hadžija u Meku i Medinu za vrijeme osmanske vladavine sačinio je dr. Aladin Husić, viši naučni saradnik Orijentalnog instituta u Sarajevu.

Publikacija predstavlja zajednički poduhvat Izdavačkog centra El-Kalem i Ureda za hadž, koji djeluju u okviru Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Studija koju večeras promoviramo sastoji se od uvoda i osam poglavlja, sažetka, rječnika manje poznatih riječi i popisa izvora i literature, a sve to je stalo na približno dvije stotine i pedeset strana.

Činjenica da je autor ovu temu promatrao sa osam različitih aspekata dovoljno govore o ozbiljnosti ali i akribiji samog autora da prepozna sve ono što je važno kad je u pitanju hodočašće muslimana Bosne i Hercegovine za vrijeme osmanske vlasti.

U uvodnom dijelu autor se bavi pitanjem značaja hodočašća kao vjerske, kulturne, i civilizacijske tekovine kao i potrebom da se ovo pitanje pokuša sagledati u nešto širem tematskom, vremenskom, ali i prostornom kontekstu. Naročito, ako se ima u vidu da u našoj historijskoj nauci na žalost ne postoji niti jedan pokušaj da se pitanje hodočašća obuhvati na cjeloviti način, kako na prostornoj i vremenskoj širini tako ni problemskoj dubini. Naravno, to ne isključije niti umanjuje značaj radova rahmetli Mehmeda Mujezinovića i Hivzije Hasandedića i njihov doprinos u rasvjetlavanju ovog fenomena.

Kako bi postigao zadati cilj autor je konsultirao brojnu arhivsku građu iz arhiva u Ankari, Istanbulu, Dubrovniku, Veneciji i Sarajevu. Pored toga, u radu se autor oslanjao i na publicirane izvore, a među njima su najzačajniji Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije i Putopis sa hadža 1615. godine autora Jusufa Livnjaka.

Nakon uvodnih razmatranja studiju započinje poglavljem Historijske pretpostavke hodočašća iz Bosne koje se bavi pitanjem prvih kontakata stanovnika Bosne i islama, zatim pitanjem prisustva islama na ovom prostoru kao i fenomenu širenja islama, a samim tim i uspostavi prakse odlaska na hadž.

Izgradnju prvih sakralnih objekata opravdano je smatrati početkom institucionalizacije procesa prihvatanja islama u Bosni; obično se navodi da je prvi sakralni objekat islama u Bosni džamija u Ustikolini, sagrađena negdje oko 1448.

Autor nije izostavio i pitanje mesdžida  u sklopu tvrđave Hodidjed, koji je, možda, i stariji od navedene džamije, ali on nije sagrađen kao odvojen objekat, već je djelovao unutar fortifikacijskog kompleksa. Inače, proces integracije prostora Bosanskog kraljevstva u Osmansku državu trajao je skoro do kraja 16. stoljeća, tačnije do 1592. kad su osvojeni Bihać i prostor s lijeve strane rijeke Une. Time postaje očigledno da je proces političke i administrativne integracije Bosne u okrilje osmanske države trajao stoljeće i po.

Kad je riječ o kulturnoj, civilizacijskoj i vjerskoj integraciji ovih prostora u osmanski poredak sasvim je opravdano pretpostaviti da je za to bio potreban i duži vremenski period, posebno ukoliko govorimo o cjelokupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Konačno, procentualni pregled demografskih kretanja koje dr. Husić prezentira u knjizi to jasno pokazuje.

Radi lakšeg pregleda ovih dešavanja, autor navedeni period od stotinu i pedeset godina dijeli u tri dijela: period od osvajanja do kraja 15. stoljeća; prva polovina 16. stoljeća i druga polovina 16. stoljeća do kada je većina bosanskog stanovništva prihvatila islam.

Autorova analiza pokazuje da je procent prihvatanja islama, a samim tim i praksa odlaska na hodočašće, bila najprisutnija u gradu Sarajevu, administrativnom i kulturnom središtu Bosanskog sandžaka. Značajniji broj muslimana, odnosno hadžija, registriran je i u kasabama, koje su gravitirale Sarajevu i u kojima se osjećao snažniji utjecaj prijestolnice.

Tako do kraja 15. stoljeća sam grad Sarajevo i njegova okolica imaju oko 40% muslimanskih domaćinstava i taj procent se znatno smanjuje kako se kreće prema periferiji Bosanskog sandžaka. U tom smislu autor navodi kako je u Fojnici i Kreševu zabilježeno 20%, a u Travniku i području Zenice 12% muslimana.

Prema podacima iz osmanskih deftera za 16. stoljeće proces prihvatanja islama se značajno intenzivira. U tom smislu dr. Husić donosi podatke koji se, sumarno navodeći, mogu svesti na to da je  do kraja 16. stoljeća Bosanski sandžak sa svoje 42 nahije (od 55 koliko ih je bilo) na teritoriji Bosne, bez Novog Pazara, imao zabilježen 81% muslimanskih domaćinstava, Hercegovina 83%, Zvornički sandžak (sjeveroistočna Bosna) 60%, i Kliški sandžak (zapadna Bosna) 60% .

Nakon analize podataka iz osmanskih izvora autor ističe kako je islam prihvatan u svim društvenim slojevima te da nije bio uslovljen klasnom pripadnošću odnosno socijalnim statusom. Islam se širio među svim konfesionalnim skupinama, ali je primjetno da su islam najviše prihvatali pripadnici Crkve bosanske, a u manjem procentu stanovništvo gdje je bio jači utjecaj katoličke, odnosno pravoslavne crkve.

U drugom poglavlju autor pristupa istraživanju glave teme knjige, hodočašća u Meku i Medinu iz Bosne. U tom smislu ukazuje na prvi pisani trag iz 1465. godine koji se odnosi na nekog hadži Mehmeda, dizdara utvrde Hodidjed. Nešto kasnije,1477. na vakufnami bosanskog sandžakbega Ajas-bega nailazimo na imena svjedoka pored čijeg imena se nalazi titula hadžije. Nažalost, nije kod svih hadžija evidentiran društveni ili socijalni status, ali ono što je dokumentirano pokazuje da su među hadžijama bile najbrojnije spahije (24), potom imami (6), i džindije (4). Među hadžijama nalazimo i trgovce, oslobođene robove, mujezine, te različite vrste zanatlija. Slični pokazatelji u pogledu društvenog statusa hadžija bit će moguće pratiti i kasnije, tokom cijele studije. Inače, zanimljivo je navesti vijesti o mlađim osobama koje odlaze na hadž, naročito ako se imaju u vidu uvriježene predodžbe o odlasku na hadž u zrelijim godinama, da ne kažemo u doba starosti.

Nakon Sarajeva, autor prelazi na prezentiranje podataka o rasprostranjenosti hadžija u drugim mjestima u Bosni. U metodološkom smislu on ove podatke analizira unutar dvije kategorije, odnosno tipa naselja, urbane centre i ruralna područja. Tako u knjizi nalazimo na podatke o postojanju hadžija u: Visokom, Travniku, Zenici, Banjoj Luci, Tuzli, Zvorniku, Gračanici, Foči, Mostaru, Livnu, Duvnu, Rogatici, Bihaću, Olovu.

Ono što je očito jeste činjenica da što se više udaljava od Sarajeva broj hadžija se smanjuje, osim u slučaju grada Mostara, važnog urbanog centra južne Hercegovine. Međutim, najveći izuzetak i svojevrsno iznenađenje predstavlja grad Livno. Livno tog doba je bilo smješteno u Kliški sandžak i predstavljao je najvažniji duhovni centar islama na području zapadne Bosne.

Premda prve vijesti o livanjskim hadžijama sežu tek iz sredine 16. stoljeća, primjetno je kako se njihov broj povećavao kako se bližilo 17. stoljeće kada ih je u gradu bilo 27 što u odnosu na ukupan broj domaćinstava iznosi preko 6% čime je ova kasaba nadmašila čak i Sarajevo koje je imalo oko 5% domaćinstava u kojima je registriran hadžija.

U drugom dijelu poglavlja autor se bavio pitanjem hodočašća u postklasičnom periodu osmanske uprave u kojem navodi primjere hadžija iz Banja Luke, Mostara, Sarajeva, te Bosanskog Šamca kojeg je autor apostrofirao i posebno izdvojio. Naime, on je pronašao podatke o osobama sa tog područja, koje su otišle hadž, naznačivši da se radi o muhadžirima koji su prognani iz pojedinih dijelova Kneževine Srbije. To su bili muhadžiri iz vremena posljednje faze progona muslimana iz gradskih naselja Beograda, Užica, Šapca i Sokola. Veći broj muhadžira je nastanjen u Bosanskom Šamcu, naselju formiranom za prognanike iz Srbije. U periodu između 1863. i 1875. godine dokumentirana su 23 hodočasnika koji su na hadž otišli u dobi između 30 i 40 godina. Među njima je tada bila registrirana jedna žena i dvojica imama. Kao jedna od zanimljivosti iz ovog poglavlja može se navesti i utjecaj hodočašća na onomastiku. U tom smislu autor se osvrnuo na prezimena u Mostaru koje u svom nazivniku ispred imaju predznak hadži: Hadžiabdulahović, Hadžiahmetović, Hadžajklić, Hadžibalić, Hadžić, Hadžidžaferović, Hadžihasanović, Hadžihusejnović, Hadžijusufović, Hadžimahović, Hadžimahmutović, Hadžimehmedagić, Hadžimehmedović, Hadžimemić, Hadžimuhamedović, Hadžimusić, Hadžiomerović, Hadžiosmanović, Hadžisalihović, Hadžiselimović, i Hadžismailović.

U kraćem, trećem poglavlju, autor se osvrnuo na ostale hodočasničke prakse u kojima je razmatrao slučajeve zavještanja, odnosno testamente koji su definirali želju ostavitelja da se u njegovo ime iz dijela imovine obavi bedeluk. Prve dokumentirane i zabilježene slučajeve autor donosi sa područja Mostara. U konkretnom slučaju Ćejvan-ćehaja je 1554. godine uvjetovao da se iz sredstava vakufa svake pete godine izdvoji suma od 3.000 dirhema koje će biti date osobi da obavi hadž u njegovo ime.

Autor navodi kako nije u izvorima pronašao značajnije vijesti o ženama hodočasnicama, navodeći kako je opće stanovište da su bedeli išli na hadž za žene. Indicije o obavljenom hadžu žena ili z ažene susretale su se na sarajevskom, tešanjskom i tuzlanskom području u kojima se povremeno uz ženska imena spominje i dodatak hadždže - hodočasnica.

Jedna od realnih zapreka odlaska ženskih osoba  na hadž osim opasnosti na putu i fizičkog napora, bilo je potrebno da mlađa ženska osoba ima pratnju mahrema što je u znatnoj mjeri umnožavalo materijalna sredstva potrebna za obavljanje ove svete dužnosti.

U četvrtom poglavlju analizira se pitanje materijalnih izdvajanja, ali potrebno vrijeme kako bi hadžija otišao u Mekku i Medinu i nazad. Naravno, te kategorije se ne mogu sagledati detaljno i tačno kako je to moguće danas kad se govori o hadžu. Kako bi tu poteškoću u vrednovanju rješio i približio današnjem čitaocu, pošto mu iznosi u akčama ne govore mnogo, autor je iznose komprirao sa cijenama kuće i cijenama krupne i sitne stoke. Prema sumama  koje se navode, izgleda da su hadžije trošile za potrebe hadža između 3000 i 5000 akči. Cijena osrednje kuće u Sarajevu iznosila je 4000 akči dok je cijena krupne stoke bila 130 a sitne 20-30 akči.

Prevedeno u  tržišne cijene hadž je dakle, stajao između 23 do 28 grla krupne ili 100 odnosno 166 grla sitne stoke, ovisno od njihove cijene, ili cijene jedne osrednje kuće u Sarajevu. Međutim, ovo su samo okvirne cijene i iznosi, pošto je autor na drugim mjestima sredinom 17. stoljeća pronalazio nešto drugačije vrijednosti. Što se tiče vremenskog perioda koji je bio potreban da se ode na hadž i nazad u Bosnu, autor ističe kao je s pauzama bilo potrebno između tri mjeseca i godine dana. Tek u svjetlu ovih podataka možemo realnije sagledati veličinu žrtve i u materijalnom smislu koju su hadžije podnosile da bi obavile petu islamsku dužnost u tim vremenima. Kad se uzme u obzir vrijeme odsustvovanja iz doma, sva iskušenja i opasnosti koje su vrebale na putu, jasno je da je hodočašće bilo ogromni poduhvat koji su uspješno obavljali samo malobrojni sretnici.

U petom poglavlju autor raspravlja o pravcima i načinima putovanja na hadž. Sarajevske, ali i većina drugih hadžija iz Bosne polazili su ispred Vekil Harč Mustafine džamije zbog čega je ova džamija u narodu poznata kao Hadžijska džamija. Odatle su se kretali istočno prema Višegradu i dalje prema Istanbulu. Međutim, ovo nije bila jedina putna ruta. Neki su hodočasnici u sveta mjesta putovali isključivo kopnenim putem, dok su drugi su putovali kopnom i morem, o čemu u nekoliko slučajeva nalazimo vrlo detaljne zapise. Na primjer, Bašeskija u svom Ljetopisu navodi kako su hadžije jedne godine krenule u Mekku preko Dubrovnika.

Najpreciznije podatke o putu ka Mekki nalazimo u putopisima, tako hadži Jusuf Livnjak navodi kako je nakon Sarajeva putovao preko Prače, Goražda, Čajniča, Pljevalja i Sjenice. Nakon što je došao do Stambolske džade nastavio je preko Rogozne u Mitrovicu i Prištinu. Nakon Kosova stigo je u u Skoplje, a potom u Istanbul. Iz Istanbula se prebacio lađom do Aleksandrije, odnosno luke Rešid na rijeci Nil. Nakon pet dana je stigao u Kairo. Poslije je preko Crvenog mora došao do Džide, a odatle napokon u Mekku. U povratku je koristio rutu Kairo-Aleksandrija-Solun-Skoplje-Sarajevo i Duvno kao krajnje odredište.

Ovakva putovanja su neizostavno povezana sa brojnim izazovima u kojima se krila i realna opasnost po živote hadžija. Posebno upečatljiva svjedočenja o opasnostima na putu zabilježio je Jusufa Livnjaka koji je između ostalog, opisao veliko nevrijeme koje ga je zadesilo na moru. Pošto su hadžije bile u uvjerenju da se živi neće spasiti, počeli učiti Kur’an i međusobno se halaljivati. Nažalost, ovo nije bila jedina nedaća hadžija.

Na putu su ih znale pogoditi različite vrste bolesti, ili su bivali izloženi pljačkaškim pohodima gusara na moru ili hajduka na kopnu. Ovo naročito, ako se ima u vidu da su i jedni i drugi znali pouzdano da svaki od hodočasnika mora uza se nositi značajnu svotu novca ili dragocjenosti.

O društvenom i socio-ekonomskom položaju i materijalnom potencijalu hadžija autor opširno govori u šestom poglavlju. U tom smislu autor je sačinio tabelaran prikaz podataka o imovinskom stanju sarajevskih hadžija iz 18. stoljeća. Na početku tabele nalazimo imena šezdeset hodočasnika koji su raspolagali imovinom većom od jednog miliona akči. Njihov se broj znatno povećao u 19. stoljeću. S obzirom na to da je među hadžijama bilo dosta zanatlija i trgovaca, jasno je da su hodočasnici u navedenom periodu imali značajnu ulogu u općim trgovačkim i ekonomskim tokovima u mjestima iz kojih su dolazili. Interesantno je pak navesti kako je bilo i veoma slučajeva koji su predstavljali suštu suprotnost navedenom. Naime, autor se poziva na Bašeskiju i navodi kako je neki hadži Derviš, kazaz, 1779-80 zapao u ašk i otišao bez putnog troška u Mekku i postao hadžija. Ili primjer siromaha Ibrahima koji je živio od čišćenja nužnika , ali je ipak obavio hadž, i po povratku se vratio svome starom poslu.Neki Salih-baša Katić je uzeo plaću za deset godina unaprijed da bi obavio hadž, međutim, umro je na hadžu.

Kao jednu od zanimljivosti autor navodi porodicu Kumašin-zade iz Foče koji su imali tri generacije hadžija, djeda Abdullah-agu, oca Muhamed-agu i tri brata: Derviš, Mustafa i Ahmed-aga. Zanimljivo je da je djed preselio obavljajući tavaf u Mekki (1807.), hadži Mustafa, drugi brat, umro je u Mekki (1859.), dok je Muhammed-aga preselio u povratku iz Mekke 1900. godine.

U sedmom poglavlju autor se bavio pitanjem knjige u kulturi hodočasnika. Pošto je islam vjera nauke i knjige onda ne treba čuditi zašto je autor posebno povezao knjige i hodočasnike tog perioda. Naime, put na hadž je predstavljao jedinstvenu priliku da se izvjesno vrijeme da se hadžija zadrži u velikim obrazovnim centrima poput Mekke, Medine, Damaska, Kaira, Jerusalema, Konje i Istanbula. Na tim mjestima hadžije su imali mogućnost da pribave vrijedne rukopise knjiga koji nisi bili dostupni u Bosni. Koliko su pojedine hadžije knjigu smatrali važnom a, najbolje potvrđuje jedan primjer iz Banja Luke. Naime, tamošnji hadžija hadži Husamudin Bošnjak je 1630. godine poklonio svoju biblioteku koja je prvobitno brojala 83 kodeksa sa 100 knjiga, i tim činom ljubiteljima knjige i tragaocima za naukom omogućio uvid u njihov sadržaj. Ovaj primjer je važan pokazatelj o tome kako je kod hadžija bila razvijena svijest o potrebi širenja znanja i omogućavanju pristupa nauci svima bez obzira na društveni i socijalni status.

Knjiga dr. Aladina Husića završava popisom imena bosanskih hadžija do kraja 16. stoljeća nakon čega slijedi naučna aparatura: rječnik manje poznatih riječi te popis izvora i literature. Na kraju se može zaključiti kako je osnovna karakteristika ove studije utemeljenost na primarnim izvorima osmanske provenijencije poput deftera, sudskih protokola (sidžila), vakufnama, te različitim rukopisima. Sve navedeno poslužilo je dr. Husiću da sagleda fenomen hadža u jednoj široj perspektivi, ukazujući na različite perspektive ove problematike  i historijski kontekst u kome se sve to odvijalo. Sve navedeno svakako preporučuje ovu knjigu široj čitalačkoj publici, bez obzira na njihov nivo obrazovanja i čitalačke sklonosti, jer u ovoj bašti ima voća za svakog.